Postmoderno tijelo kao izvor patnje u stvaralaštvu najmlađih hrvatskih dramskih spisateljica

Сажетак

Tjelesna metaforičnost zauzima središnje mjesto u stvaralaštvu hrvatskih dramskih spisateljica najmlađeg naraštaja (rođenih početkom 80-ih godina 20. stoljeća). Autorice poput Lane Šarić (Meso), Diane Meheik (Jerihonska ruža), Marije Škrlec (Posljednji intervju s vampirom) i Dijane Protić (Tranzicijski after party) rekonstruiraju ženska traumatska iskustva u kojim posebnu ulogu igra tijelo koje propada, koje pati i koje otkazuje poslušnost. Autorice pokušavaju verbalizirati i osvijetliti tjelesne tabue koji su u javnom govoru (književnom, medijskom, političkom) još uvijek prešućeni. U analiziranim dramama pojavljuju se prikazi radikalnog i nasilnog raspolaganja svojim ili drugim tijelom, opisi ženskog tijela koje se ne uklapa u idealni tip, dakle – bolesnog, blokiranog, slabog, silovanog, povrijeđenog, izmučenog – potpuno drugačijeg od onih koja vladaju medijskim prostorom. U dramama koncipiranim kao politički angažiranim, kreativnim i feminističkim reakcijama na problem nasilja, diskriminacije i marginalizacije stigmatiziranih pojedinaca tijelo je objekt društvene prisile, zakonskih mjera i seksualne i ekonomske razmjene, te tako u mnogim reprezentacijama ono osuđuje ženu svodeći je na tjelesnu razinu i lišavajući je subjektiviteta. Najmlađe autorice opisuju žensko tijelo kao mjesto društvene, političke, kulturne i zemljopisne inskripcije, proizvodnje ili konstitucije. Umjetnice su posvetile svoje drame temama krize identiteta, dehumanizacije, kulta ljepote i mladosti, masovne (s)eksploatacije i drugim koje izmiču prikazivanju jer se ne usklađuju s dominantnom ideološkom matricom.