Od boemskog životnog stila do feminističke svijesti: Sunčana Škrinjarić i jugoslavensko žensko pismo

Сажетак

Ovaj se esej bavi prozom i radio dramama Sunčane Škrinjarić u kontekstu jugoslavenske kulturalne povijesti te socijalističkih i suvremenih promišljanja ženskog autorstva (njegovog društvenog značaja kao i tematskih i stilističkih posebnosti). Esej se osvrće se na Škrinjarićinu trilogiju, romane Ulica predaka, Ispit zrelosti i Bijele strijele. U trilogiji koja je napisana između 1980. i 2004, Škrinjarić koristi autobiografske zgode kako bi ispripovijedala priču o Tajaninom mučnom sazrijevanju i osujećenim umjetničkim ambicijama. Trilogija ironizira muški službeni i kontrakulturalni kanon. Premda je najopsežniji primjer Škrinjarićinih tematskih preokupacija i prepoznatljivih tipova (ambiciozni, osrednji muškarac, tumorna mlada žena, gladujuća pjesnikinja, zaluđeni komunist) te rad u kojem autoričin polifoni, lirični stil dolazi do izražaja, tvrdim da autorica istražuje marginalnost od 1960- ih. Priče „Jedno ljeto” i „Trovanje biljkom” iz feminističkog ugla pripovijedaju o ne-normativnim tijelima. Kao što njezina kratka priča „Mesareva ljubav” pokazuje, Škrinjarić je ostala predana kritici nasilja nad ženama i pravnog sustava koji ga omogućuje čak i tijekom konzervativnih 1990-ih. Ovaj esej također analizira Škrinjarićin manje poznati roman „Kazališna kavana”, opis zagrebačke boemštine 1950-ih u čijim je krugovima muško slobodoumlje opraštano, dok je žensko često završavalo bolnim, ilegalnim abortusom. Konačno, Škrinjarićina radio drama „Tamna soba”, intersekcionalni prikaz raznolikih socijalističkih modela ženstvenosti, pesimistički je komentar uništenja ženskih opusa. Škrinjarićini su tekstovi stavljeni u dijalog s akademskim osvrtima na jugoslavensko žensko pismo (Lukić, Zlatar, Lóránd) te feminističkom teorijom (Halberstam) i naratologijom (Cohn, RimmonKenan).